Moj prvi odgovor bio bi da ne. Onda, možda bih se malo zapitala i dala još nekoliko šansi tom poverenju. Ne, zaista nema mnogo razloga da se veruje u nas, naše društvo, našu socijalnu svest, naše zrele namere. Opet, kao što je još Pnker u više navrata tvrdio, ovo društvo je aleko bolje od svih predhodnih. I tu je zaačkoljica. to jeste tačno. Društvo je u mnogome uznapredovalo – dovoljno je pratii medicinske izveštaje i statistike o umiranje u preživljavanju, realizaciju i materijalizaciju nekih ideje koje su, donedavno, izgledale kao naučna fantastika (iako društvo često liči više na epsku fantastiku). Ipak, postoji nešto što je degradiralo i degradira sve više: koherentnost. Društva ranije su bila brutalna, nehigijenska i konezervativna, ali su svi domeni bili podjednako (ne)razvijeni. Ako bismo gledai kroz prizmu kolektivne svesti, nije bilo ogromnih neurotskih tenzija sa ogromnim jazom između. Društvo danas je nekoherentno, neujednačeno, prepuno unutrašnjih tenzija, poput deteta koje dobija pregršt duplih poruka od roditelja i okoline i ne uspeva da se prilagodi svim zahtevima. Napredak u tehnologijama, nauci i medicini nije uharmoničen sa društvenom svešću. Potrebno je vreme da se novine izmetabolizuraju i da im se da stabilno mesto u kolektivnoj svesti. Novo se baca na gomilu (slika koju imam u glavi je adolescentska soba) – mnogo toga se izgubi, zagubi, zaprlja, ne iskoristi, obezvredi. nema e vremea da se napravi red i posloži, izbira, reciklira, odbaci, zadrži.
Kako u tom haosu gde društveno-emocionalno-misaono-virtuelno i objektivno-materijalno ne komuniciraju adekvatno da damo oslonac i poverenje onome što će proisteći iz tog haosa? Pa, isto kao što roditelji daju šansu adolescentima da nađu svoj put. Strepljenje i vreme i obrazovanje. Ne mislim da je Buduće Ja osuđeno na propsati da nas ima kao predhodnike, ali ne bi bilo loše da se Peter Panovi malo podsete da večna adolescencija nije održivana duge staze.
Leave a comment