Neosporna je popularnost post-apokaliptične pop-kulture. Ponekad je neophodno zamisliti ono najgore i onda mu naći smisao ili ponuditi ruku pomirenja. Čak i ono najgore je možda premostivo, štaviše, čak i zabavno. Zamišljanje, a, naročito, uživljavanje u apokaliptične scenarije, daje osećaj kontrole, deleguje snagu budućem “Ja” i smiruje anksioznost. Čak i najgore poznato je bolje od minimalno nepoznatog koje vreba i nikad se ne zna kada i kako će se ispoljiti. Neizvesnost budućnosti nije nova anksioznost, ali je prisutnija u našoj svakodnevnici od kako smo shvatili da su rizici veći od dobiti. Pomisao da ćemo umreti jednog dana je, često, nepodnošljiva i svašta ćemo uciniti kako bismo je odagnali: hobiji, negiranja, flertovanje sa smrću, prokrastinacija, kreativnost – neke odbrane su konstruktivne i sveopšte korisne, a neke nas samo udaljavaju od samosvesti i guraju nezamislivo ispod tepiha koji se ubrzano uspravlja kao poveća planina. To je već dovoljno teško bez klimatskih promena. Sadašnji svet sa džinovskim izazovima je uzdrmao sve te odbrane, od koji su neke i bile veoma korisne za svakodnevno funkcionisanje – jednostavno, sada je potrebno uložiti više napora kako bi se zatvorilo oči pred smrću. I, ovaj put, nije više samo naša smrt, već sve smrti. Naravno, kada je intezivna i duga kriza, tuđe smrti se prve obezvrede – svi s emi zamišljamo kao ti koji su preživeli apokalipsu i bore se sa nekim budućim zombijima, skrivaju s epo metroima ili sklepaju oružje od drveta. Statistika nije skroz saglasna sa tim. možda smo već u apokaliptičnom scenariju i možda, sad kad smo već živi i svesni svega, bi bilo korisno da iskoristimo tu svest za još više svesti, samosvesti i međusvesti, kako bismo sad već pobedili neke od tih budućih zombija. Zvuči veoma pametno, ali i neostvarivo. Retki su oni koji će pripremiti ispit u junu u januaru. Čak i najbolji đaci počnu negde u martu. A ovaj ispit je obarajući. I ne prenosi se. I ne može bilo koja ocena.

Leave a comment