Biti beskoristan – to je osećaj koji potiskujemo ili, čak, aktivno guramo u Senku. Ne volimo da smo nekorisni. Možda prihvatamo da nismo u nečem dobri, ali imamo nešto drugo koje kompenzuje naš nekvalitet ili nemoć. Možemo da se osećamo beskorisni kada smo premoreni, preojađeni, preiscrpljeni, pretužni, kada nam depresivni simptovi šapuću grozne rečenice. To često samo učvršćuje jedan pasivni odnos prema beskorisnosti – patim od nje i ne mogu da pobegnem od nje. Kako da se beskorisnosti stvori nešto aktivno? Uglavnom kada govorimo o konstruktivnom naspram destruktivnog, povezujemo prvo sa nečim što raste, pa je samim tim i dobro i obratno. Ipak, aktivna beskorisnost, dakle, ona koja se oseća negde u sebi, ali od nje se ne pati, koja ne preplavljuje sav mentalni prostor, lako se transformiše u neka druga osećanja i ponašanja koja lakše nosimo. Pokušavamo da opravdamo sebe, najviše pred sobom, pa nakon toga i da ubedimo druge, naročito kada nismo uverili same sebe. I onda, ta beskorisnost koja tišti, a koji ne rešavamo zamrzavanjem ili skamenjivanjem, se “napadne” bežanjem. Bežanje znači često nazivanjem nekim drugim imenom, nemogućnošću da se i zamisli da bi moglo drukčije nego tak, beskorisno. Napadanje direktnom konfrotnacijom bi donelo rezultat – nazivanje teških osećanja svojim pravim imenom i odlučivanjem šta dalje. Ali, tu je zvrčka – beskorisnost je retko opremljena dovoljnom nergijom za takvu akciju. I vraćamo se na bežanje: “nisam ja već drugi”, “nije me briga”, “to ionako ništa ne znači”, “a ko je, pa koristan”, “čemu oupšte bilo šta”, “ljudi su loši” i slično.
Kada se osećamo beskorisno, a ne možemo da iznesemo težinu te pomisli i te emocije, lako možemo da postanemo opasni: opasni za sebe za druge i za planetu. Možemo i da skliznemo u traženje savršenosti ili omalovažavanje iste, samomržnje što nismo savršeni. Ali, beskorisnost i savršenost nisu delovi istog spektra. Imamo prava da smo beskorisni, ali imamo i dužnost da je prepoznamo i da vodimo računa o tom delu sebe, da ga ne puštamo na druge, da ne vitlamo njome, da joj ne menjamo ime.
Možda ne mogu i ne žele svi da menjaju svet, da pomažu planeti, da pokušaju da spasu čovekovu egzistenciju – dovoljno je priznati to sebi, a ne pobeći od pitanja.
Leave a comment